Promatram mlade roditelje po parkovima. I bude mi ih žao. Vidim da se batrgaju, isfrustrirani su, ne mogu savladati rođeno dijete od četiri godine. Jure za njima s posudicom po parku i hrane ih u trku, jer “on samo tako hoće jesti”. Trče za njima da im spriječe pad. Pusti ga da padne!, piše Sandra Todorović, a prenosi detinjarije.com
Sjećate li se vremena kada su stariji bili autoritet? Ja se sjećam vrlo dobro. Voljela sam te čvrsto utemeljene granice.
Bio je dovoljan očev prijekorni pogled za stolom da mi bude odmah jasno da se juha ne srče i da se ne priča punih usta. Nastavnici su se poštovali ustajanjem kad uđu u učionicu, gromkim: Dobar dan, napravljenim domaćim i urednom školskom keceljom.
Roditelji su bili red i zakon. Babe i djede smo slušali jer se to od nas očekivalo i to nikome nije predstavljalo problem. Ako nisi dobar u školi, jednostavno si na*ebao, nema se tu što dalje pričati. Nema van, nema bicikl, nema džeparac, sretan si ako ne dobiješ papučom po guzi odmah poslije roditeljskog. Riječ roditelja je posljednja.
Ako poslije izgovoriš makar “Dobro.” – slijedi upozorenje: “Ako li te ja opandrčim, ima da zujiš tri dana, jes ‘čuo? Moja je zadnja.” I ti onda samo klimneš glavom, ne isplati ti se riskirati da dobiješ kaznu, ide vikend. Najgore što ti se može dogoditi je da cijeli vikend trijebiš s babom rižu. Puno riže. Ili da čistiš klice s dvjesto kila proklijalih krumpira u podrumu.
Znao se red u vezi svega, i mi smo ga odrastajući prihvaćali kao čvrsto postavljenu granicu koja se ne prelazi. Ne voliš mahune za ručak? Jest ćeš ih za večeru. Nećeš ni za večeru? Čeka te to isto za doručak. Onda skužiš koliko je to ogavno, pa ih pojedeš za ručak kad ti je posluže.
Što ima slatko? “Ima – jabuke”. Nešto slađe? “Ima – naribaj jabuke sa šećerom, jedi šećer, ne znam … ima još pet dana do mirovine, tada će biti sladoleda.”
Nagrade za odličan uspjeh u školi i opće dobro vladanje su bile vrlo skromne i mi smo im se beskrajno radovali. Za odličan uspjeh od roditelja sam dobivala nešto posebno. Pamtim prvi walkman. I učila sam za taj walkman dan i noć, pisala referate, popravljala ocjene samo da u hodu mogu slušati Blondie i Depeche Mode u zelenim starkama koje sam dobila prošle godine za odličan uspjeh.
Starke su bile najbolje što si mogao u to vrijeme imati od obuće, ako ti ih netko donese iz Amerike, inače dobiješ neke tenisice na čičak iz Borova i vozi, dok se ne unište.
Ne mogu skužiti što se u međuvremenu promijenilo u vezi odgoja djece i sustava nagrađivanja. Djeca danas imaju toliko toga, i ničemu se posebno ne raduju. Lijenost i obijest se tretiraju kao “pa takav je, što ću mu ja”. Što se dogodilo s igrama ledena kraljica, skrivača, laštika, care, care gospodare? Internet se dogodio.
Parkove i dvorišta su zamijenile socijalne mreže. Preko noći. Podmuklo. Mi smo to prihvatili. Pozdravili. Pridružili se tom vidu druženja za koje je potrebno samo računalo i struja. Djeca se druže online. Unutra.
Kao roditelj, slijedila sam starinski recept mojih roditelja kako da ti djeca ne pojedu mozak ili kako ostati normalan, autoritativan i da imaš neograničenu slobodu kretanja.
Kao da je postao trend da granice ne postoje ili ih roditelji ne znaju postaviti i održati stabilnim. U biti se promijenilo to što se djeca tretiraju kao da su od morske pjene. Ponekad tako stanem i promatram mlade roditelje po parkovima. I bude mi ih žao. Vidim da se batrgaju, isfrustrirani su, ne mogu savladati rođeno dijete od četiri godine. Jure za njima sa posudicom po parku i hrane ih u trku, jer “on samo tako hoće jesti”. Trče za njima da im spriječe pad. Pusti ga da padne, kako će razviti motoriku vlastitih ruku i nogu, ako ne zna da postoji i ta mogućnost… da padne.
Moj ne jede špinat, samo krumpir hoće, ovaj moj ne spava do ponoći… Što ne spava, pa lijepo piše u knjizi dr Spocka: Stavite ga u krevet nahranjenog, presvučenog i ugasite svjetlo. U devet u krevet. Plači, baš me briga, i ja sam živ stvor. Gdje je mojih pet minuta?
(Atma napomena: Ovo je vjerojatno napisano da zvuči smiješno i pretjerano, malo dijete se ne bi trebalo nikako ostaviti samo u mraku da plače, “stari” pristup dr Spocka je u ovoj tehnici, koja je jedna od najpopularnijih prošlog stoljeća, bio ipak postepen (mi smo više za attachment parenting dr Searsa :-))
Ja sam njih rodila, ne oni mene. Postoji vrijeme i mjesto za jelo, spavanje, igru i tu nema kompromisa. To je jednostavno tako. Nije svrha roditeljstva da mu budeš rob, već napraviti od njega čestito ljudsko biće sa stečenim zdravim navikama. Da s djetetom izgradiš zdrav, razuman odnos gdje se zna da je međusobno poštovanje najbitnije, kao i dosljednost svakog izgovorenog pravila.
Oprostite, reče mi jedna mlada žena, dijete vam jede zemlju.
– Znam, Neka jede ako mu se sviđa. To je mala životinja, ako mu ne bude po volji, pljunut će je.
Nisam stekla mnogo istomišljenika u tim spontano, zajedničkim okupljanjima po parkovima. Mnogima sam djelovala čudno i klonili su me se. I to sam razumjela. Nisam pričala, dok mi se ne postavi pitanje. Tvoje dijete, tvoja briga.
Žao mi je da te slušam koliko silno griješiš, ženo. Griješiš jer si ga pustila da se baca po betonu i da te šutira jer nije dobio dvadeset petu lizalicu, griješiš jer si neispavana zato što on ne spava do jedan noću. Griješiš što mu plaćaš lizalicama da bude dobar prema tebi i drugima. Griješiš jer mu stalno brišeš ruke vlažnim maramicama.
Griješiš jer ga učiš da će ga svaki pas ugristi i svaka mačka ogrebati. Griješiš što je debeo, u pelenama s dudom, a ima četiri i po godine i zubi su mu crni od karijesa. Griješiš što mu ne daš da ide u pijesak da se ne bi isprljao, i na klizalište da ga ti ne bi morala hvatati, jer će mu se guza pregrubo prizemljiti za tvoj kriterij. Onda će plakati … a ti si ostala bez slatkiša u toj tvojoj torbi s uzorkom pačića.
Žao mi te je, ženo. Žao mi te je, jer znam u što ćeš se pretvoriti. U ono što se nikome ne sviđa.
Čak ni tom djetetu.
